U tweetu dr. Vandane Shive, koja se zalaže za čuvanje autohtonog sjemenja na indijskim farmama pa i u ostatku svijeta, ona kaže da je globalizacija hranu pretvorila u stvari / robu. Nazvala je taj proces “commodification”. Na hrvatskom, postvarenje, a ako bi se poigrali riječju roba, dolazimo do "porobljenja", što tako prikladno asocira na moderno ropstvo u mnogim prehrambenim industrijama. Kad se bolje razmisli, nije li nas upravo zarobio potrošački način života, koji je postao normalan poredak stvari u zadnjih pedesetak godina? Generacije današnjih mladih roditelja rođeni su u takvom sustavu i teško im je predočiti nešto drugo, a da to drugo nije puka neimaština ili siromaštvo.
Udovoljavanje svojim željama postao nam je životni cilj, a nismo ni opazili kad smo prekoračili granicu dovoljnog (u-dovoljiti). Koja je cijena prekomjerne protrošnje, ne samo izražene u novcu, već onom što ekonomisti zovu eksternalije? Više nije potrebno biti ekolog ili nekakav gorljivi alternativac da se uvidi teška istina o visokoj cijeni potrošačkog načina života po okoliš, društvo i ljudsko zdravlje.
Koliko god je oslobađanje od viška stvari postala dnevna tema u svim krugovima, toliko je i “život na vagi” problem modernog čovjeka. Hrvatska je u vrhu Europske unije po pretilosti kod djece. I dok je još uvijek trend odseljavanja mlađe radne snage na zapad radi udobnijeg života, razbacivanje i bahato postupanje s materijalnim dobrima itekako je prisutno i ovdje. Pogledamo li bilo koji materijalni predmet u svojoj okolini, znamo da će prije ili poslije završiti kao otpad. Ako na naš apetit za novim stvarima išta može djelovati, onda je to pogled na odlagališta otpada. I dok se mnoge zemlje Europe trude da svoj otpad ne samo adekvatno zbrinu, već i educiraju građane kako da ga smanje u nastanku, naša zemlja je i po tome na začelju. Kako je i za pretpostaviti, županije s razvijenim turizmom vode u količini otpada po glavi stanovnika.
Obilje jeftine robe koja je preplavila tzv. Globalni sjever, proizvodi se uglavnom na Globalnom jugu, gdje je prisutno nezamislivo siromaštvo. Čak i na jeftinim proizvodima zarađuju multinacionalne kompanije i lokalni poslodavci, a ne radnici, uglavnom žene u sweatshopovima koje rade u ropskim uvjetima. U eri COVID-a mnoge ogromne narudžbe odjeće poništene su ili nisu plaćene. Možda bi se trebali sjetiti te nepravde kad nam se svidi neka nova haljina u HM-u. Taj globalni jug trpi i drukčije ponižavanje, jer mnoge zemlje Globalnog sjevera šalju im svoj otpad. (I dio našeg otpada završi u Kini.) Vidjeli smo očeve i djecu po Indoneziji kako “pecaju”limenke I plastične boce po kanalima, kao jedini izvor prihoda! A ni mi nismo pošteđeni; vidjeli smo nebrojene scene plastičnog otpada i na najudaljenijim mjestima u prirodi i u dubinama mora. Ali za sad to je naše smeće. Ili možda baš i nije?
(Tijekom planetarnog čišćenja okoliša najbrojniji pronađeni otpad bila je uz čikove ambalaža Coca Cole.)
Već mjesecima nisam našla motivaciju za pisanje bloga, dok mi gornja igra riječima nije podražila um, i pitam se što bih vam na kraju poručila. Svi smo tako povezani i sve što čini pojedinac ima efekta na cijelu zajednicu i obrnuto. Sve dok i posljednji čovjek nije slobodan, ne mogu biti ni ja sama.
