Roba i robovi

 

U tweetu dr. Vandane Shive, koja se zalaže za čuvanje autohtonog sjemenja na indijskim farmama pa i u ostatku svijeta, ona kaže da je globalizacija hranu pretvorila u stvari / robu. Nazvala je taj proces “commodification”. Na hrvatskom, postvarenje, a ako bi se poigrali riječju roba, dolazimo do "porobljenja", što tako prikladno asocira na moderno ropstvo u mnogim prehrambenim industrijama. Kad se bolje razmisli, nije li nas upravo zarobio potrošački način života, koji je postao normalan poredak stvari u zadnjih pedesetak godina? Generacije današnjih mladih roditelja rođeni su u takvom sustavu i teško im je predočiti nešto drugo, a da to drugo nije puka neimaština ili siromaštvo.

Udovoljavanje svojim željama postao nam je životni cilj, a nismo ni opazili kad smo prekoračili granicu dovoljnog (u-dovoljiti). Koja je cijena prekomjerne protrošnje, ne samo izražene u novcu, već onom što ekonomisti zovu eksternalije? Više nije potrebno biti ekolog ili nekakav gorljivi alternativac da se uvidi teška istina o visokoj cijeni potrošačkog načina života po okoliš, društvo i ljudsko zdravlje.

Koliko god je oslobađanje od viška stvari postala dnevna tema u svim krugovima, toliko je i “život na vagi” problem modernog čovjeka. Hrvatska je u vrhu Europske unije po pretilosti kod djece. I dok je još uvijek trend odseljavanja mlađe radne snage na zapad radi udobnijeg života, razbacivanje i bahato postupanje s materijalnim dobrima itekako je prisutno i ovdje. Pogledamo li bilo koji materijalni predmet u svojoj okolini, znamo da će prije ili poslije završiti kao otpad. Ako na naš apetit za novim stvarima išta može djelovati, onda je to pogled na odlagališta otpada. I dok se mnoge zemlje Europe trude da svoj otpad ne samo adekvatno zbrinu, već i educiraju građane kako da ga smanje u nastanku, naša zemlja je i po tome na začelju. Kako je i za pretpostaviti, županije s razvijenim turizmom vode u količini otpada po glavi stanovnika. 

Obilje jeftine robe koja je preplavila tzv. Globalni sjever, proizvodi se uglavnom na Globalnom jugu, gdje je prisutno nezamislivo siromaštvo. Čak i na jeftinim proizvodima zarađuju multinacionalne kompanije i lokalni poslodavci, a ne radnici, uglavnom žene u sweatshopovima koje rade u ropskim uvjetima. U eri COVID-a mnoge ogromne narudžbe odjeće poništene su ili nisu plaćene. Možda bi se trebali sjetiti te nepravde kad nam se svidi neka nova haljina u HM-u. Taj globalni jug trpi i drukčije ponižavanje, jer mnoge zemlje Globalnog sjevera šalju im svoj otpad. (I dio našeg otpada završi u Kini.) Vidjeli smo očeve i djecu po Indoneziji kako “pecaju”limenke I plastične boce po kanalima, kao jedini izvor prihoda! A ni mi nismo pošteđeni; vidjeli smo nebrojene scene plastičnog otpada i na najudaljenijim mjestima u prirodi i u dubinama mora. Ali za sad to je naše smeće. Ili možda baš i nije?

(Tijekom planetarnog čišćenja okoliša najbrojniji pronađeni otpad bila je uz čikove ambalaža Coca Cole.)

Već mjesecima nisam našla motivaciju za pisanje bloga, dok mi gornja igra riječima nije podražila um, i pitam se što bih vam na kraju poručila. Svi smo tako povezani i sve što čini pojedinac ima efekta na cijelu zajednicu i obrnuto. Sve dok i posljednji čovjek nije slobodan, ne mogu biti ni ja sama.

Zero Waste

Kada su ovog proljeća do nas došle vijesti o filipinskom, a potom i kineskom odbijanju uvoza otpada iz Sjeverne Amerike, odjednom su nas zapljusnuli sa svih strana frapantni podaci i neugodne činjenice o istini otpada. Zavirimo li svakodnevno u svoju kantu, vidjet ćemo dokle je naša civilizacija stigla. Gotovo svaki predmet za široku potrošnju omotan je jednim i više slojeva plastike. U ubrzanom načinu života većina potrošača kupuje namirnice u velikim marketima. Neizvedivo je podmiriti svoje dnevne potrebe u marketu, a da doma ne donesete brdo plastične ambalaže. Kako kod nas pravila recikliranja nisu baš posve jasna, a još manje je građanstvo o tome educirano, svašta se trpa u reciklabilni otpad. Još je veća pomutnja oko odvoza i pražnjenja tih baja, da i ne govorimo o kronično bolesnim odlagalištima krutog otpada. Dok se stanari natežu s Komunalcem i gradskom upravom, koja ni nema definiranu politiku o odvajanju otpada, ekološki advokati i aktivističke grupe apeliraju na Nula otpada, poznatom pokretu u svijetu pod nazivom Zero Waste. Naravno da još dugo nećemo postići svijet bez otpada, ali teži se cilju da se sav otpad pretvara u nove sirovine. Tu se u prvom redu misli na smanjenje plastičnog otpada, o kojem je bilo riječi u prethodnim blogovima, ali i na cirkularnu ekonomiju, čiji je postulat "od kolijevke do kolijevke", za razliku od sadašnjeg modela "od kolijevke do groba". O tome toplo preporučujem izvanredni projekt "The Story of Stuff" i njihove animacije koje nas dosta toga uče na lako razumljiv način.

Količine otpada nađene u moru već se takmiče s brojem riba u njemu, države se svađaju oko odlaganja, neki čak predviđaju i odlaganje u svemiru! Postali smo prava civilizacija otpada. Nadam se da ste već svi koji ovo čitate vidjeli predivni film Wally. Dalekovidni umovi već davno su naslutili posljedice ovog problema. Garbage Audit je novi pokušaj da se u cijelom svijetu identificiraju proizvođači čiji je otpad najrasprostranjeniji. Kanada i neke druge zemlje uvode produžanu odgovornost proizvođača, time da oni sami plaćaju troškove recikliranja njihovog otpada. Očajnički vapaj iz pustinje viče da smanjimo kupovinu i razbacivanje. Preneodgovorno je ponašanje da imate 200 pari cipela u vrijeme dok je kugla u plamenu i da bacate hranu koja se pretvara u plin staklenika na smrdljivoj Marinščini!  Najefikasnije smanjenje otpada je odluka da se manje kupuje točka. Otpad najefikasnije smanjujemo na izvoru. Dok gledam u svojoj okolini ljude koji još rado stoje pred izlozima, pomišljam, "Kako staromodno!" Dok nove generacije počinju planirati tiny homes i minimalistički način života, većina nas još bjesomučno juri da pod svaku cijenu iscijedi još koju kap potrošačkog luksuza! O  luksuzima koji ne stvaraju ugljične emisije pročitajte ovdje. Mudri ljudi kažu da se sreća krije u potpuno besplatnim stvarima!