Priča jednog psa

Najslađe od svega jedno vrijeme mi je bilo žvakati tenisice. U više navrata to ih je razljutilo pa sam morala biti u kazni. Jadno je to kad moraš ispaštati zbog nečeg što ti pričinjava toliko zadovoljstva, pa do sljedećeg izazova zaboraviš na taj jad. Ipak, desilo se nešto što me je od tog odviklo. Bilo je to u vrijeme kad je moj gospodar zavolio sa mnom ići u šetnju. Moram reći da je u tom vidio osobnu korist, naime počeo je skidati kile. Zbog toga je odlučio da me usvoji za stalno. Ja sam se sve energičnije zalagala da malo dulje potegnemo svaki dan i pošto je upravo moja veličina u skladu s njegovom, postali smo pravi par za jutarnju rekreaciju. Jednom smo zašli na Kostabelu, među grmlje gdje je bilo razbacanih kutija u kojima se prodaju krafne. Malo sam ponjušila i dopalo mi se. Mislim da se u taj čas mome gospodaru upalila lampica. Povikao je „Donesi!” i dao mi kreker iz džepa za nagradu. Nisam shvatila zašto mu treba ta kutija i nastavili smo hodati. Malo dalje na stazi je bila čaša od kave. Miris mi se uopće nije svidio, ali i nju je tražio moj gospodar. Imao je u džepu par vrećica, naravno jedna mu je trebala da pokupi za mnom. Budući da je nastavio sam sakupljati nađene čaše i prozirne kutije u vrećicu, shvatila sam da je želio da mu u tome pomažem. Ipak sam svaki put čekala da mi kaže „Donesi”, jer onda bih dobila nagradu. Poslije sam čula da je kod kuće pričao kako smo skupa sakupljali plastiku. Kad sam malo više obratila pažnju na ljudske razgovore, čula sam da se često ta riječ spominje. Shvatila sam da je to neka opasnost. Ne znam zašto onda iz nje piju vodu i jedu krafne. Neki ljudi povremeno skupljaju uz cestu takve stvari, to po njihovim nazorima o kulturi ne izgleda lijepo. Oni se zovu ploggeri, pa onda ja sebe zovem dogger, ha, ha! Meni nije dosadno kad sakupljam te posudice, u nekima čak ostane i poneki zalogaj za mene. Prolaznike uvijek zabavlja kad me vide i neki me pomiluju u znak odobravanja. Kad su me u Lici pred 3 godine pastiri izgubili, lutala sam po snijegu dok nisam došla do prvih kuća i tad sam shvatila kako je važno nekom pripadati. Tko god bi me odveo u šetnju dok sam bila u azilu, trudila sam se da im ugodim kako bi me usvojili. Zato su o meni govorili, „Neli je veliki pas koji misli da je mali”. Nije važno jesi li velik ili mali rastom, važno je da su ti velika djela. A kad sam na televiziji vidjela da i najvećeg među nama, kita, može usmrtiti plastika, počela sam je marljivije sakupljati i bez nagrade.

Ove godine ljudi su se počeli čudno ponašati. Ulice su odjednom postale gotovo prazne, a oni koji su prolazili nosili su nekakve brnjice. Svaki put sam se okrenula za njima da vidim je l' im možda porastao i rep. Mene su počeli izvoditi na sve kraće šetnje, a po povratku mi uvijek peru šape. I oni sami su počeli izuvati cipele. Zabranili su mi da idem s njima u krevet, ali to baš uvijek ne funkcionira. U Dariusovu sobicu nikad nisam ni išla, samo ga promatram s vrata. Nekako se sve utišalo, kao da prijeti neka opasnost, pa sam se ja aktivirala u lajanju. Sad kad god čujem da se netko približava našim vratima, zalajem. To obično sve njih nasmije jer do sad nisam lavež smatrala potrebnim pa su možda mislili da sam nijema. Puno više vremena su svi na okupu i moj gospodar više nikud ne odlazi na duže vrijeme. Lijepo mi ih je vidjeti kad se pokriju dekicom i gledaju filmove. Na dječakovom licu tad vidim neko posebno blaženstvo. Tad sam i ja sretna i pomislim kako je život konačno dobar.

Zero Waste

Kada su ovog proljeća do nas došle vijesti o filipinskom, a potom i kineskom odbijanju uvoza otpada iz Sjeverne Amerike, odjednom su nas zapljusnuli sa svih strana frapantni podaci i neugodne činjenice o istini otpada. Zavirimo li svakodnevno u svoju kantu, vidjet ćemo dokle je naša civilizacija stigla. Gotovo svaki predmet za široku potrošnju omotan je jednim i više slojeva plastike. U ubrzanom načinu života većina potrošača kupuje namirnice u velikim marketima. Neizvedivo je podmiriti svoje dnevne potrebe u marketu, a da doma ne donesete brdo plastične ambalaže. Kako kod nas pravila recikliranja nisu baš posve jasna, a još manje je građanstvo o tome educirano, svašta se trpa u reciklabilni otpad. Još je veća pomutnja oko odvoza i pražnjenja tih baja, da i ne govorimo o kronično bolesnim odlagalištima krutog otpada. Dok se stanari natežu s Komunalcem i gradskom upravom, koja ni nema definiranu politiku o odvajanju otpada, ekološki advokati i aktivističke grupe apeliraju na Nula otpada, poznatom pokretu u svijetu pod nazivom Zero Waste. Naravno da još dugo nećemo postići svijet bez otpada, ali teži se cilju da se sav otpad pretvara u nove sirovine. Tu se u prvom redu misli na smanjenje plastičnog otpada, o kojem je bilo riječi u prethodnim blogovima, ali i na cirkularnu ekonomiju, čiji je postulat "od kolijevke do kolijevke", za razliku od sadašnjeg modela "od kolijevke do groba". O tome toplo preporučujem izvanredni projekt "The Story of Stuff" i njihove animacije koje nas dosta toga uče na lako razumljiv način.

Količine otpada nađene u moru već se takmiče s brojem riba u njemu, države se svađaju oko odlaganja, neki čak predviđaju i odlaganje u svemiru! Postali smo prava civilizacija otpada. Nadam se da ste već svi koji ovo čitate vidjeli predivni film Wally. Dalekovidni umovi već davno su naslutili posljedice ovog problema. Garbage Audit je novi pokušaj da se u cijelom svijetu identificiraju proizvođači čiji je otpad najrasprostranjeniji. Kanada i neke druge zemlje uvode produžanu odgovornost proizvođača, time da oni sami plaćaju troškove recikliranja njihovog otpada. Očajnički vapaj iz pustinje viče da smanjimo kupovinu i razbacivanje. Preneodgovorno je ponašanje da imate 200 pari cipela u vrijeme dok je kugla u plamenu i da bacate hranu koja se pretvara u plin staklenika na smrdljivoj Marinščini!  Najefikasnije smanjenje otpada je odluka da se manje kupuje točka. Otpad najefikasnije smanjujemo na izvoru. Dok gledam u svojoj okolini ljude koji još rado stoje pred izlozima, pomišljam, "Kako staromodno!" Dok nove generacije počinju planirati tiny homes i minimalistički način života, većina nas još bjesomučno juri da pod svaku cijenu iscijedi još koju kap potrošačkog luksuza! O  luksuzima koji ne stvaraju ugljične emisije pročitajte ovdje. Mudri ljudi kažu da se sreća krije u potpuno besplatnim stvarima!

Jednokratne slamke

Još prošle godine riječ "jednokratan" proglašena je jednom od najomraženijih riječi u ljudskom govoru. Tu se napose misli na plastične predmete za svakodnevnu uporabu: boce, čaše, pribor za jelo, britvice, plastične vrećice...Nakon uživanja u komforu kojeg nam je plastika omogućila, probudili smo se iz sna u grubu realnost: sva plastika koja je ikad proizvedena (oko 8.3 milijardi tona) još uvijek je oko nas, pa slijedom prehrambenog lanca, i u nama. Predmeti za jednokratnu uporabu izgubili su sjaj kojim su nas još pred par godina zabljesnuli. Danas se čovjek osjeća nelagodno kad mora kupiti vodu u plastičnoj boci ili ako je zaboravio ponijeti svoju torbu u kupovinu. Postajemo svjesni tereta kojeg nam, do jučer izgledavši bezazleni,  jednokratni plastični artikli predstavljaju zbog dugog raspadanja i štetnosti za prirodni okoliš. Još u vrijeme mog djetinjstva bilo je nezamislivo da se nešto nakon samo jedne uporabe baca. Ova konstatacija nije samo sjećanje jedne bake, već postaje novim imperativom za naše unuke. Sa svih strana stižu podaci o štetnosti koju plastika predstavlja za živi svijet, mučne slike ugušenih morskih životinja kruže internetom i  opterećuju nam savjest. Mnogobrojne građanske inicijative i grupe neumorno traže rješenja da se smanji taj grozni otpad. Neki gradovi zabranili su upotrebu jednokratne plastike, neki su tu zabranu predvidjeli u doglednoj budućnosti, Europska zajednica do 2021.

Jedna od najnepotrebnijih stvari koja je ušla u naš svakodnevni život svakako je  plastična slamka. Možda je potez firme A&W u Torontu (v. moj prethodni blog) samo pametan markentiški trik, ali poruka je jasna: moramo se mijenjati, a to znači odreći se malih potrošačkih užitaka radi višeg cilja, smanjenja otpada. Inovatori se roje na svim meridijanima: slamke se proizvode od papira, stakla, metala, algi, škroba, čak i šupljih stabljika! U mom gradu, Opatiji, koja ima dugu turističku tradiciju, ne pokazuje se napor da se takve promjene dogode. Naprotiv, podilazi se starom kovu turista koji kupuju i bacaju. Kakav je to teret na komunalni odvoz i prirodno okruženje, teško je i zamisliti. U nekim ugostiteljskim objektima čak vas "časte" metarskim slamkama, vidjela sam djecu koja šeću po plaži s pregrštom takvih slamki. Dok se u Kaliforniji obalni gradovi takmiče u priređivanju partija za zadnje plastične slamke, Opatija drži da je sve po starom u najboljem redu.