Promjene za bolju budućnost

Putovanje od tisuću milja počinje prvim korakom. Jesmo li odlučni napraviti taj prvi korak i što će biti presudno da se na njega odlučimo? Dok nas  sve više ekoloških i lifestyle grupa na društvenim mrežama podsjeća o štetnim posljedicama našeg razmetljivog načina života, izostaje koordinirana akcija i vodstvo s vrha. Jesmo li mi kao građani spremni da se odreknemo malih užitaka koji, akumulirani, predstavljaju prijetnju samom našem opstanku? Budući da sve naše aktivnosti proizvode ekološki otisak, tj. određene količine ugljičnog dioksida i destrukciju okoliša, važno je odabrati barem neke koje se u našem pojedinačnom životu najlakše eliminiraju. Moramo se okrenuti oko sebe i analizirati gdje smo zakazali, ima li načina da to popravimo i s malim uspjesima krenuti prema većim. Odvajamo li otpad? Možemo li smanjiti vožnju? Kupujemo li više nego nam je neophodno? Možemo li smanjiti količinu mesa u prehrani ako ćemo time pomoći smanjiti rizike od klimatskih promjena u skoroj budućnosti? Jesmo li dovoljno informirani? Oni koji nas podučavaju što i kao bi trebalo da svi, ujedinjeni imamo uspjeha, kažu: 1. Najbolje što možemo učiniti protiv klimatskih promjena je da o njima pričamo. 2. Najbrže ćemo krenuti na kurs nula otpada ako odemo razgledati odlagalište otpada. Ti prvi koraci pokrenut će nas sa mrtve točke i shvatit ćemo koliko je važan svaki od nas. Prijeko potrebna građanska inicijativa može se ostvariti na bezbroj načina, od odgoja djeteta i dobrosusjedskih odnosa, do smanjenja plinova staklenika sadnjom više drveća.
I dok (možda uzalud) čekamo od naših donositelja odluka da donesu radikalne mjere kako bi zaustavili ovo kolektivno putovanje bez povratka, trebamo jedni drugima pomagati u osnaživanju vjere da nitko nije premalen da nešto napravi.

Change Is Good

Slike i informacije s interneta zadnjih mjeseci navješćuju nimalo lijepu budućnost. Naša se planeta guši u smeću, plastika je ispunila svjetska mora, klimatske promjene nas plaše, što nam je još preostalo?! Najavljeno je da je sutra kraj godine s obzirom na trošenje resursa, pa što ćemo onda s onih 5 mjeseci - hoćemo li nastaviti život po starom ili se zaista moramo dovesti u stanje panike i radikalno zaokrenuti kurs kojim smo do sada išli? Hoćemo li i dalje krasti od budućih generacija, nastavljajući rasipan život, tko će nam reći ili naložiti uz prijetnju globom da se dalje ovako ne smije? Ima li naš život osim hedonizma neki viši smisao? Hoće li buduće generacije imati pitke vode, tlo za uzgoj hrane, more s ribama u kojem je dopušteno plivanje ili je distopija iz filma Soylent Green naša bliska budućnost? Sva ova pitanja dugo su mi na umu i kao bivši prosvjetar imala sam potrebu da počnem pisati blog s uputama za održiv život. Neki istomišljenici su me na to nagovarali, ali sve do sad nisam imala pravu inspiraciju. Danas sam je otkrila na Adweek sajtu: fast food restoran u Torontu u svom nastojanju da se promijeni u ekološki svjesniji biznis prestao je koristiti plastične slamke. Preostalih 140.000 dao je umjetniku koji je njima napisao 10 metara dugačak natpis "Change Is Good". Sve je sadržano u toj jednoj riječi: promjena. Kakve natpise smo do sad gledali na zidovima ili gigantskim reklamama? One koji su nas poticali na više potrošnje, na obećane snove, na nedokučive materijalne ciljeve ili egocentrične želje. Na život koji se svodi na materijalno i samo materijalno, na više kupovanja i razbacivanja. Krajem prošlog stoljeća već smo bili zasićeni konzumerizmom i kod mlađih se pomalo osjeća duh novog vremena, ali on nije prisutan u tekućem društvenom životu niti u koordiniranim edukativnim naporima za održiv razvoj. Sada kad planeta stenje pod teretom naše civilizacije, hoćemo li uspjeti kolektivno,  i to brzo! reći "Hoću" radikalnoj promjeni životnog stila? Treba li nam u tome vođa, ili će nas instinkt za održanjem okrenuti u drugom smjeru? Nova istraživanja pokazuju da će od esencijalnog značaja biti što ćemo učiniti u narednih 18 mjeseci. Ja ću pisati blogove. Time ću sigurno postići dosta promjena barem kod sebe same.