Zero Waste

Kada su ovog proljeća do nas došle vijesti o filipinskom, a potom i kineskom odbijanju uvoza otpada iz Sjeverne Amerike, odjednom su nas zapljusnuli sa svih strana frapantni podaci i neugodne činjenice o istini otpada. Zavirimo li svakodnevno u svoju kantu, vidjet ćemo dokle je naša civilizacija stigla. Gotovo svaki predmet za široku potrošnju omotan je jednim i više slojeva plastike. U ubrzanom načinu života većina potrošača kupuje namirnice u velikim marketima. Neizvedivo je podmiriti svoje dnevne potrebe u marketu, a da doma ne donesete brdo plastične ambalaže. Kako kod nas pravila recikliranja nisu baš posve jasna, a još manje je građanstvo o tome educirano, svašta se trpa u reciklabilni otpad. Još je veća pomutnja oko odvoza i pražnjenja tih baja, da i ne govorimo o kronično bolesnim odlagalištima krutog otpada. Dok se stanari natežu s Komunalcem i gradskom upravom, koja ni nema definiranu politiku o odvajanju otpada, ekološki advokati i aktivističke grupe apeliraju na Nula otpada, poznatom pokretu u svijetu pod nazivom Zero Waste. Naravno da još dugo nećemo postići svijet bez otpada, ali teži se cilju da se sav otpad pretvara u nove sirovine. Tu se u prvom redu misli na smanjenje plastičnog otpada, o kojem je bilo riječi u prethodnim blogovima, ali i na cirkularnu ekonomiju, čiji je postulat "od kolijevke do kolijevke", za razliku od sadašnjeg modela "od kolijevke do groba". O tome toplo preporučujem izvanredni projekt "The Story of Stuff" i njihove animacije koje nas dosta toga uče na lako razumljiv način.

Količine otpada nađene u moru već se takmiče s brojem riba u njemu, države se svađaju oko odlaganja, neki čak predviđaju i odlaganje u svemiru! Postali smo prava civilizacija otpada. Nadam se da ste već svi koji ovo čitate vidjeli predivni film Wally. Dalekovidni umovi već davno su naslutili posljedice ovog problema. Garbage Audit je novi pokušaj da se u cijelom svijetu identificiraju proizvođači čiji je otpad najrasprostranjeniji. Kanada i neke druge zemlje uvode produžanu odgovornost proizvođača, time da oni sami plaćaju troškove recikliranja njihovog otpada. Očajnički vapaj iz pustinje viče da smanjimo kupovinu i razbacivanje. Preneodgovorno je ponašanje da imate 200 pari cipela u vrijeme dok je kugla u plamenu i da bacate hranu koja se pretvara u plin staklenika na smrdljivoj Marinščini!  Najefikasnije smanjenje otpada je odluka da se manje kupuje točka. Otpad najefikasnije smanjujemo na izvoru. Dok gledam u svojoj okolini ljude koji još rado stoje pred izlozima, pomišljam, "Kako staromodno!" Dok nove generacije počinju planirati tiny homes i minimalistički način života, većina nas još bjesomučno juri da pod svaku cijenu iscijedi još koju kap potrošačkog luksuza! O  luksuzima koji ne stvaraju ugljične emisije pročitajte ovdje. Mudri ljudi kažu da se sreća krije u potpuno besplatnim stvarima!

Jednokratne slamke

Još prošle godine riječ "jednokratan" proglašena je jednom od najomraženijih riječi u ljudskom govoru. Tu se napose misli na plastične predmete za svakodnevnu uporabu: boce, čaše, pribor za jelo, britvice, plastične vrećice...Nakon uživanja u komforu kojeg nam je plastika omogućila, probudili smo se iz sna u grubu realnost: sva plastika koja je ikad proizvedena (oko 8.3 milijardi tona) još uvijek je oko nas, pa slijedom prehrambenog lanca, i u nama. Predmeti za jednokratnu uporabu izgubili su sjaj kojim su nas još pred par godina zabljesnuli. Danas se čovjek osjeća nelagodno kad mora kupiti vodu u plastičnoj boci ili ako je zaboravio ponijeti svoju torbu u kupovinu. Postajemo svjesni tereta kojeg nam, do jučer izgledavši bezazleni,  jednokratni plastični artikli predstavljaju zbog dugog raspadanja i štetnosti za prirodni okoliš. Još u vrijeme mog djetinjstva bilo je nezamislivo da se nešto nakon samo jedne uporabe baca. Ova konstatacija nije samo sjećanje jedne bake, već postaje novim imperativom za naše unuke. Sa svih strana stižu podaci o štetnosti koju plastika predstavlja za živi svijet, mučne slike ugušenih morskih životinja kruže internetom i  opterećuju nam savjest. Mnogobrojne građanske inicijative i grupe neumorno traže rješenja da se smanji taj grozni otpad. Neki gradovi zabranili su upotrebu jednokratne plastike, neki su tu zabranu predvidjeli u doglednoj budućnosti, Europska zajednica do 2021.

Jedna od najnepotrebnijih stvari koja je ušla u naš svakodnevni život svakako je  plastična slamka. Možda je potez firme A&W u Torontu (v. moj prethodni blog) samo pametan markentiški trik, ali poruka je jasna: moramo se mijenjati, a to znači odreći se malih potrošačkih užitaka radi višeg cilja, smanjenja otpada. Inovatori se roje na svim meridijanima: slamke se proizvode od papira, stakla, metala, algi, škroba, čak i šupljih stabljika! U mom gradu, Opatiji, koja ima dugu turističku tradiciju, ne pokazuje se napor da se takve promjene dogode. Naprotiv, podilazi se starom kovu turista koji kupuju i bacaju. Kakav je to teret na komunalni odvoz i prirodno okruženje, teško je i zamisliti. U nekim ugostiteljskim objektima čak vas "časte" metarskim slamkama, vidjela sam djecu koja šeću po plaži s pregrštom takvih slamki. Dok se u Kaliforniji obalni gradovi takmiče u priređivanju partija za zadnje plastične slamke, Opatija drži da je sve po starom u najboljem redu.

Change Is Good

Slike i informacije s interneta zadnjih mjeseci navješćuju nimalo lijepu budućnost. Naša se planeta guši u smeću, plastika je ispunila svjetska mora, klimatske promjene nas plaše, što nam je još preostalo?! Najavljeno je da je sutra kraj godine s obzirom na trošenje resursa, pa što ćemo onda s onih 5 mjeseci - hoćemo li nastaviti život po starom ili se zaista moramo dovesti u stanje panike i radikalno zaokrenuti kurs kojim smo do sada išli? Hoćemo li i dalje krasti od budućih generacija, nastavljajući rasipan život, tko će nam reći ili naložiti uz prijetnju globom da se dalje ovako ne smije? Ima li naš život osim hedonizma neki viši smisao? Hoće li buduće generacije imati pitke vode, tlo za uzgoj hrane, more s ribama u kojem je dopušteno plivanje ili je distopija iz filma Soylent Green naša bliska budućnost? Sva ova pitanja dugo su mi na umu i kao bivši prosvjetar imala sam potrebu da počnem pisati blog s uputama za održiv život. Neki istomišljenici su me na to nagovarali, ali sve do sad nisam imala pravu inspiraciju. Danas sam je otkrila na Adweek sajtu: fast food restoran u Torontu u svom nastojanju da se promijeni u ekološki svjesniji biznis prestao je koristiti plastične slamke. Preostalih 140.000 dao je umjetniku koji je njima napisao 10 metara dugačak natpis "Change Is Good". Sve je sadržano u toj jednoj riječi: promjena. Kakve natpise smo do sad gledali na zidovima ili gigantskim reklamama? One koji su nas poticali na više potrošnje, na obećane snove, na nedokučive materijalne ciljeve ili egocentrične želje. Na život koji se svodi na materijalno i samo materijalno, na više kupovanja i razbacivanja. Krajem prošlog stoljeća već smo bili zasićeni konzumerizmom i kod mlađih se pomalo osjeća duh novog vremena, ali on nije prisutan u tekućem društvenom životu niti u koordiniranim edukativnim naporima za održiv razvoj. Sada kad planeta stenje pod teretom naše civilizacije, hoćemo li uspjeti kolektivno,  i to brzo! reći "Hoću" radikalnoj promjeni životnog stila? Treba li nam u tome vođa, ili će nas instinkt za održanjem okrenuti u drugom smjeru? Nova istraživanja pokazuju da će od esencijalnog značaja biti što ćemo učiniti u narednih 18 mjeseci. Ja ću pisati blogove. Time ću sigurno postići dosta promjena barem kod sebe same.