Svijet poslije ugljika

U zadnjih 35 godina  podigli smo razinu CO2 u atmosferi sa 350 na 414 ppm, a u 150 godina prosječna temperatura podignuta je za 1.5 C. Izgleda ambiciozno, ali jedino održivo, ispunjenje sljedećih imperativa kako se ne bi premašila granica od +2 C, koju nam je zadao Međunarodni panel OUN-a za klimatske promjene. Za 20 - 30 godina svijet bi morao izgledati ovako (moramo imati na umu da su ovakvi ciljevi za neka društva još uvijek daleko iznad postojeće razine standarda):

1. Oskudne količine mesa i mliječnih proizvoda na jelovniku. Hrana će se proizvoditi regenerativnim metodama.

2. Prigradska naselja ovisna o vožnji automobilom bit će preuređena.

3. Sve zgrade imat će ekološke standarde.

4. Javni prijevoz služit će za sva kraća putovanja.

5. Avionom će se letjeti iznimno rijetko.

6. Kupovat će se daleko manje potrošačke robe.

7. Naftne i plinske industrije gotovo da neće postojati.

Ovi izazovi bili bi pozamašni čak da nas za njih i pripremaju - ali ako se nastavimo pretvarati da to nije NAŠA budućnost, onda možemo očekivati ubrzani kolaps od prirodnih nepogoda, nedostatka hrane i neosigurane imovine.

Preneseno iz biltena na mrežnoj stranici Climate Pledge Collective.

Slika: Climate Action Tracker iz studenog 2017: projekcija porasta temperature do 2100.g.
a. ukoliko zemlje ne budu djelovale, + 4.5 C
b. uz postojeće djelovanje, + 3.5
c. na temelju postojećih obećanja: + 2.9 C. Tu moramo dodati da se u zadnjih godinu dana pojavio snažan svjetski otpor prema zagađenju plastikom i pojačana aktivnost zemalja - velikih zagađivača (Kina, Indija) u zamjeni fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije.
Budući da nam je ICCP ove godine donio limit od 2C, preostaje da se prisili političare da poduzmu snažnije radikalne mjere za rješenje ove globalne krize. Nastave li uobičajenom politikom pohlepe i nadmetanja u naoružanju, vode nas sve zajedno u propast. 

Promjene za bolju budućnost

Putovanje od tisuću milja počinje prvim korakom. Jesmo li odlučni napraviti taj prvi korak i što će biti presudno da se na njega odlučimo? Dok nas  sve više ekoloških i lifestyle grupa na društvenim mrežama podsjeća o štetnim posljedicama našeg razmetljivog načina života, izostaje koordinirana akcija i vodstvo s vrha. Jesmo li mi kao građani spremni da se odreknemo malih užitaka koji, akumulirani, predstavljaju prijetnju samom našem opstanku? Budući da sve naše aktivnosti proizvode ekološki otisak, tj. određene količine ugljičnog dioksida i destrukciju okoliša, važno je odabrati barem neke koje se u našem pojedinačnom životu najlakše eliminiraju. Moramo se okrenuti oko sebe i analizirati gdje smo zakazali, ima li načina da to popravimo i s malim uspjesima krenuti prema većim. Odvajamo li otpad? Možemo li smanjiti vožnju? Kupujemo li više nego nam je neophodno? Možemo li smanjiti količinu mesa u prehrani ako ćemo time pomoći smanjiti rizike od klimatskih promjena u skoroj budućnosti? Jesmo li dovoljno informirani? Oni koji nas podučavaju što i kao bi trebalo da svi, ujedinjeni imamo uspjeha, kažu: 1. Najbolje što možemo učiniti protiv klimatskih promjena je da o njima pričamo. 2. Najbrže ćemo krenuti na kurs nula otpada ako odemo razgledati odlagalište otpada. Ti prvi koraci pokrenut će nas sa mrtve točke i shvatit ćemo koliko je važan svaki od nas. Prijeko potrebna građanska inicijativa može se ostvariti na bezbroj načina, od odgoja djeteta i dobrosusjedskih odnosa, do smanjenja plinova staklenika sadnjom više drveća.
I dok (možda uzalud) čekamo od naših donositelja odluka da donesu radikalne mjere kako bi zaustavili ovo kolektivno putovanje bez povratka, trebamo jedni drugima pomagati u osnaživanju vjere da nitko nije premalen da nešto napravi.

Nitko nije premalen da nešto učini

Pitam se kako je biti u koži Grete Thunberg dok slušam ovaj MP3.  Prozvana glasom planeta, govori i u ime svoje generacije, sa toliko ozbiljnosti, odrešitosti, iskrenosti i autentičnosti,  osjećajući na svojim ramenima breme neizvjesnosti za vlastiti život, ali i nerazumijevanje svijeta za ono što ona smatra jedino važnim, dok istovremeno podnosi prezir i uvrede od bezočnih i nesvjesnih. Ona je krenula na put s kojeg nema uzmicanja, sigurna u svoj poziv. Sa 16 godina  zamijenila je mladenačku razbibrigu ogromnim  naporom - drži govore, predvodi proteste, suočava se s važnim ljudima, gostuje na televizijma,  daleko od svoje porodice i domovine, neprestano u žiži, ali i motivirajući druge mlade za isti cilj. Oko 11 milijuna ljudi diljem svijeta pridružilo se pokretu koji je započeo običnim malim protestom ove djevojčice, koja nije stala. U njenoj dobi i njene psihičke i tjelesne konstitucije to je zasigurno velik teret. Ali osoba poput nje nije stvorena za "nepodnošljivu lakoću bivstvovanja" i ona živi za svoj cilj - razbuditi što više ljudi na položajima moći, koji trebaju hitno promijeniti pravila opstanka ljudske vrste. Nedugo je iz principijelnih razloga odbila nagradu Nordijskog savjeta za ekološki rad od 100,000 kruna, ali je dobila potporu od 100,000 dolara od Ellen Showa. Njen naročit um usredotočen je samo na jedno, i meni osobno to se čini posve opravdano - kuća nam gori, a mi se zabavljamo...

Zato su dobro došle riječi Slavoja Žižeka: "Nama su potrebne autistične žene poput nje, jer njena je poruka prelijepa i, uprkos svemu, ispravna.”

U ovom grafikonu vidimo 3 nivoa individualnog učinka na smanjenje klimatskih promjena: niski je npr. promjena žarulja na LED, srednji je recikliranje,  pranje rublja u hladnoj vodi, i hibridno vozilo, a najjači efekt je biljnom prehranom,  izostavljanjem vožnje auta, izbjegavanjem leta avionom, korištenjem zelene energije i smanjenjem broja djece.

Greta efekt

Pred godinu dana samo su rijetki znali za petnaestgodišnju djevojčicu iz Švedske, Gretu Thunberg. U 2019. ona je postala lice o kojem svi govore. Čak i takav znanstvenik i aktivist kao David Suzuki, reče kako je ona zaslužila i više od Nobelove nagrade. Njena pojava dokaz je kako se univerzum uvijek pobrine za rješenje, čak i kad nam se to čini nemoguće. Ono o čemu su pisali i govorili znanstvenici već 30 godina, o čemu su snimani filmovi i reportaže, vođene polemike i političke razmirice, činjenica koja je neke dovela do mentalnog rasula, a neki je još nisu ni čuli, odjednom je počela dopirati iz nejakog dječjeg grla, i to na mjestima gdje smo se njenoj pojavi najmanje nadali. Njen nastup u Devosu pred onima koji diktiraju poslovnim svijetom, zatim u engleskom parlamentu i Ujedinjenim narodima jednostavno izgovorenim optužbama "Vi ste nam lagali", nije mogao a da ne privuče pozornost i najobičnijeg građanina. Mnogi su se već prepustili na brodu koji tone, nalazeći utjehu u tome da je i prije bilo kataklizmi i nestalih civilizacija, ili pak letargične žrtve zavjere kojoj se ne možemo oduprijeti, svi skupa cijedeći kapljice zadovoljstva u svakodnevnoj životnoj rutini, između brige o planeti koja gori i svog doručka, odabrali smo doručak (Franzen). Ali ipak kad dijete pita "Što je s mojom budućnošću?", malo tko može ostati ravnodušan. Njen školski štrajk za klimu prvo je rezonirao među švedskim srednjoškolcima, a zatim je kao vatra buknuo svijetom. Nakon njene herojske net neutralne plovidbe preko Atlantika u Ameriku i susreta s mladima novog svijeta, gdje je građanski neposluh normalno sredstvo za postizanje ciljeva, mlade su podržali roditelji, institucije, gomila ekoloških i drugih organizacija za ljudska prava. Oko 11 milijuna ljudi sudjelovalo je diljem svijeta u klimatskim protestima, najvećim do sada. School Strike 4 Future website pokazuje da je to ozbiljan pokret. Sve rasprave koje se vode o Greti, dobronamjerne ili zlobne, svjedoče koliko je njena pojava značajna. Gotovo da nema rasprave o  klimi u kojoj aktivisti i vođe pokreta neće citirati njene izjave. Njena malena veličina ne prestaje nas fascinirati iz dana u dan. U Los Angelesu upravo je u toku oslikavanje murala s njenim likom, u londonskom prirodoslovnom muzeju znanstvenici su nazvali jednog neimenovanog kukca po njoj. Papa se sreo s njom, Obama, Schweizerneger, Leonardo di Caprio. Ovaj zadnji ju je nazvao vođom našeg doba.  Njezin iskren i izravan način komuniciranja o zabrinutosti kako zbog stanja Zemlje, tako i zbog nedostatka akcije i volje za zajedničkim izlaskom iz krize, ima nenadmašnu snagu koju nismo mogli doživjeti od jednog Al Gora ili Leonarda di Caprija. Ona se bori za svoj vlastiti opstanak i ima pri tom pravo da onima koji joj ga osporavaju, tresne u lice i najsirovije izjave. Ona je tako ne samo ohrabrila milijune mladih ljudi koji bi možda nastavili čekati, već je ulila vjetra u jedra i dugogodišnjim pregaocima za ekološku pravdu, svojim nepretencioznim, bezinteresnim i jasnim zahtjevima. "Ovo je tek početak!", rekla je, pa nam ostaje da se nadamo kako će djeca riješiti ono što smo mi zabrljali, a mi im u tome trebamo pomoći umjesto da ih samo gledamo iz fotelja.

Djeca u pratnji roditelja izlaze na okupljanje. 16 djece u Kanadi tužilo je 5 država koje su im uskratile pravo na siguran život.

Zavjeti

Vjerojatno nema nikog tko sebi barem jednom nije dao zavjet kako će izgubiti na težini, početi vježbati, izbjegavati šećer, alkohol ili cigarete, i to nas iskustvo čini skepticima. Znamo kako je ponekad to bilo na snazi tek nekoliko sati i kako je često bilo kompromitirano manje ili više vjerodostojnim razlozima. Ipak, tijekom svog vijeka provjerih nečiju izreku  kako "onaj tko zaista nešto jako želi, uvijek nađe i načina, a onaj tko ne, nađe ispriku." Stoga sam uz najveću dozu konzervativnosti ispunila obrazac Zavjeti ("Pledges") na mrežnoj stranici ClimatePledgeCollective  koju izvrsno uređuje moj toronćanski sugrađanin, dr. Matt Lie Paehlke. On polazi od činjenice da klimatski nered prijeti našoj budućnosti, međutim postoje rješenja koja moraju koristiti miljuni ljudi. Njegova je poruka "Pretvorite brigu u akciju." (Sa zadovoljstvom sam slično mišljenje pročitala i na pristupnici polaznika mog tečaja o održivom životu, Jana.) Znamo da sama briga ničem ne vodi, ali da nema ni akcije ako nam do nečeg nije istinski stalo. Stoga je Matt Lie  pokrenuo navedeni virtualni kolektiv pojedinaca koje žele napraviti promjene u svojim životima, očekujući da će brojka narasti do neophodne kritične mase. Napravio je popis svakodnevnih aktivnosti, koje su ekološki prihvatljivije od uobičajenih jer im je manji ili nikakav karbonski otisak. Podijelio ih je po temama: hrana, stanovanje, roba široke potrošnje, dnevni prijevoz, zrakoplovna putovanja, društveno - političke aktivnosti. Ukupno 46 stavki, od kojih su neke: odustajem od govedine, smanjujem potrošnju struje za 10/20%, jednom tjedno ne vozim auto, 1 godinu ostajem doma za godišnji, nagovorit ću prijatelja da i on da neki zavjet...Ako se upišete i makar anonimno potpišete neki od zavjeta, vaša savjest će se pobuniti ako dođete u iskušenje. Ovo može ličiti na neku igru, ali svaki put kad se odlučim na ovako nešto, u meni se stvori veća snaga da ne posustanem, i ma koliko malena ta promjena u mojim navikama bila, njeno ispunjenje ojača moje samopouzdanje i vjeru u njezinu ispravnost. Kad to još obećate pred kolektivom koji može imati i velik broj članova, onda je osjećaj odgovornosti, kao pred nekim ispitom, znatno povećan. I kad iz svega toga uvidimo da iste brige ima i ogroman broj pripadnika naše vrste koji su spremni za promjene, jedni drugima dođemo kao oslonac i potpora. Iz toga se rađa nada i optimizam da zajedno možemo izići na kraj sa svim globalnim problemima.

Zero Waste

Kada su ovog proljeća do nas došle vijesti o filipinskom, a potom i kineskom odbijanju uvoza otpada iz Sjeverne Amerike, odjednom su nas zapljusnuli sa svih strana frapantni podaci i neugodne činjenice o istini otpada. Zavirimo li svakodnevno u svoju kantu, vidjet ćemo dokle je naša civilizacija stigla. Gotovo svaki predmet za široku potrošnju omotan je jednim i više slojeva plastike. U ubrzanom načinu života većina potrošača kupuje namirnice u velikim marketima. Neizvedivo je podmiriti svoje dnevne potrebe u marketu, a da doma ne donesete brdo plastične ambalaže. Kako kod nas pravila recikliranja nisu baš posve jasna, a još manje je građanstvo o tome educirano, svašta se trpa u reciklabilni otpad. Još je veća pomutnja oko odvoza i pražnjenja tih baja, da i ne govorimo o kronično bolesnim odlagalištima krutog otpada. Dok se stanari natežu s Komunalcem i gradskom upravom, koja ni nema definiranu politiku o odvajanju otpada, ekološki advokati i aktivističke grupe apeliraju na Nula otpada, poznatom pokretu u svijetu pod nazivom Zero Waste. Naravno da još dugo nećemo postići svijet bez otpada, ali teži se cilju da se sav otpad pretvara u nove sirovine. Tu se u prvom redu misli na smanjenje plastičnog otpada, o kojem je bilo riječi u prethodnim blogovima, ali i na cirkularnu ekonomiju, čiji je postulat "od kolijevke do kolijevke", za razliku od sadašnjeg modela "od kolijevke do groba". O tome toplo preporučujem izvanredni projekt "The Story of Stuff" i njihove animacije koje nas dosta toga uče na lako razumljiv način.

Količine otpada nađene u moru već se takmiče s brojem riba u njemu, države se svađaju oko odlaganja, neki čak predviđaju i odlaganje u svemiru! Postali smo prava civilizacija otpada. Nadam se da ste već svi koji ovo čitate vidjeli predivni film Wally. Dalekovidni umovi već davno su naslutili posljedice ovog problema. Garbage Audit je novi pokušaj da se u cijelom svijetu identificiraju proizvođači čiji je otpad najrasprostranjeniji. Kanada i neke druge zemlje uvode produžanu odgovornost proizvođača, time da oni sami plaćaju troškove recikliranja njihovog otpada. Očajnički vapaj iz pustinje viče da smanjimo kupovinu i razbacivanje. Preneodgovorno je ponašanje da imate 200 pari cipela u vrijeme dok je kugla u plamenu i da bacate hranu koja se pretvara u plin staklenika na smrdljivoj Marinščini!  Najefikasnije smanjenje otpada je odluka da se manje kupuje točka. Otpad najefikasnije smanjujemo na izvoru. Dok gledam u svojoj okolini ljude koji još rado stoje pred izlozima, pomišljam, "Kako staromodno!" Dok nove generacije počinju planirati tiny homes i minimalistički način života, većina nas još bjesomučno juri da pod svaku cijenu iscijedi još koju kap potrošačkog luksuza! O  luksuzima koji ne stvaraju ugljične emisije pročitajte ovdje. Mudri ljudi kažu da se sreća krije u potpuno besplatnim stvarima!

Jednokratne slamke

Još prošle godine riječ "jednokratan" proglašena je jednom od najomraženijih riječi u ljudskom govoru. Tu se napose misli na plastične predmete za svakodnevnu uporabu: boce, čaše, pribor za jelo, britvice, plastične vrećice...Nakon uživanja u komforu kojeg nam je plastika omogućila, probudili smo se iz sna u grubu realnost: sva plastika koja je ikad proizvedena (oko 8.3 milijardi tona) još uvijek je oko nas, pa slijedom prehrambenog lanca, i u nama. Predmeti za jednokratnu uporabu izgubili su sjaj kojim su nas još pred par godina zabljesnuli. Danas se čovjek osjeća nelagodno kad mora kupiti vodu u plastičnoj boci ili ako je zaboravio ponijeti svoju torbu u kupovinu. Postajemo svjesni tereta kojeg nam, do jučer izgledavši bezazleni,  jednokratni plastični artikli predstavljaju zbog dugog raspadanja i štetnosti za prirodni okoliš. Još u vrijeme mog djetinjstva bilo je nezamislivo da se nešto nakon samo jedne uporabe baca. Ova konstatacija nije samo sjećanje jedne bake, već postaje novim imperativom za naše unuke. Sa svih strana stižu podaci o štetnosti koju plastika predstavlja za živi svijet, mučne slike ugušenih morskih životinja kruže internetom i  opterećuju nam savjest. Mnogobrojne građanske inicijative i grupe neumorno traže rješenja da se smanji taj grozni otpad. Neki gradovi zabranili su upotrebu jednokratne plastike, neki su tu zabranu predvidjeli u doglednoj budućnosti, Europska zajednica do 2021.

Jedna od najnepotrebnijih stvari koja je ušla u naš svakodnevni život svakako je  plastična slamka. Možda je potez firme A&W u Torontu (v. moj prethodni blog) samo pametan markentiški trik, ali poruka je jasna: moramo se mijenjati, a to znači odreći se malih potrošačkih užitaka radi višeg cilja, smanjenja otpada. Inovatori se roje na svim meridijanima: slamke se proizvode od papira, stakla, metala, algi, škroba, čak i šupljih stabljika! U mom gradu, Opatiji, koja ima dugu turističku tradiciju, ne pokazuje se napor da se takve promjene dogode. Naprotiv, podilazi se starom kovu turista koji kupuju i bacaju. Kakav je to teret na komunalni odvoz i prirodno okruženje, teško je i zamisliti. U nekim ugostiteljskim objektima čak vas "časte" metarskim slamkama, vidjela sam djecu koja šeću po plaži s pregrštom takvih slamki. Dok se u Kaliforniji obalni gradovi takmiče u priređivanju partija za zadnje plastične slamke, Opatija drži da je sve po starom u najboljem redu.

Change Is Good

Slike i informacije s interneta zadnjih mjeseci navješćuju nimalo lijepu budućnost. Naša se planeta guši u smeću, plastika je ispunila svjetska mora, klimatske promjene nas plaše, što nam je još preostalo?! Najavljeno je da je sutra kraj godine s obzirom na trošenje resursa, pa što ćemo onda s onih 5 mjeseci - hoćemo li nastaviti život po starom ili se zaista moramo dovesti u stanje panike i radikalno zaokrenuti kurs kojim smo do sada išli? Hoćemo li i dalje krasti od budućih generacija, nastavljajući rasipan život, tko će nam reći ili naložiti uz prijetnju globom da se dalje ovako ne smije? Ima li naš život osim hedonizma neki viši smisao? Hoće li buduće generacije imati pitke vode, tlo za uzgoj hrane, more s ribama u kojem je dopušteno plivanje ili je distopija iz filma Soylent Green naša bliska budućnost? Sva ova pitanja dugo su mi na umu i kao bivši prosvjetar imala sam potrebu da počnem pisati blog s uputama za održiv život. Neki istomišljenici su me na to nagovarali, ali sve do sad nisam imala pravu inspiraciju. Danas sam je otkrila na Adweek sajtu: fast food restoran u Torontu u svom nastojanju da se promijeni u ekološki svjesniji biznis prestao je koristiti plastične slamke. Preostalih 140.000 dao je umjetniku koji je njima napisao 10 metara dugačak natpis "Change Is Good". Sve je sadržano u toj jednoj riječi: promjena. Kakve natpise smo do sad gledali na zidovima ili gigantskim reklamama? One koji su nas poticali na više potrošnje, na obećane snove, na nedokučive materijalne ciljeve ili egocentrične želje. Na život koji se svodi na materijalno i samo materijalno, na više kupovanja i razbacivanja. Krajem prošlog stoljeća već smo bili zasićeni konzumerizmom i kod mlađih se pomalo osjeća duh novog vremena, ali on nije prisutan u tekućem društvenom životu niti u koordiniranim edukativnim naporima za održiv razvoj. Sada kad planeta stenje pod teretom naše civilizacije, hoćemo li uspjeti kolektivno,  i to brzo! reći "Hoću" radikalnoj promjeni životnog stila? Treba li nam u tome vođa, ili će nas instinkt za održanjem okrenuti u drugom smjeru? Nova istraživanja pokazuju da će od esencijalnog značaja biti što ćemo učiniti u narednih 18 mjeseci. Ja ću pisati blogove. Time ću sigurno postići dosta promjena barem kod sebe same.