Roba i robovi

 

U tweetu dr. Vandane Shive, koja se zalaže za čuvanje autohtonog sjemenja na indijskim farmama pa i u ostatku svijeta, ona kaže da je globalizacija hranu pretvorila u stvari / robu. Nazvala je taj proces “commodification”. Na hrvatskom, postvarenje, a ako bi se poigrali riječju roba, dolazimo do "porobljenja", što tako prikladno asocira na moderno ropstvo u mnogim prehrambenim industrijama. Kad se bolje razmisli, nije li nas upravo zarobio potrošački način života, koji je postao normalan poredak stvari u zadnjih pedesetak godina? Generacije današnjih mladih roditelja rođeni su u takvom sustavu i teško im je predočiti nešto drugo, a da to drugo nije puka neimaština ili siromaštvo.

Udovoljavanje svojim željama postao nam je životni cilj, a nismo ni opazili kad smo prekoračili granicu dovoljnog (u-dovoljiti). Koja je cijena prekomjerne protrošnje, ne samo izražene u novcu, već onom što ekonomisti zovu eksternalije? Više nije potrebno biti ekolog ili nekakav gorljivi alternativac da se uvidi teška istina o visokoj cijeni potrošačkog načina života po okoliš, društvo i ljudsko zdravlje.

Koliko god je oslobađanje od viška stvari postala dnevna tema u svim krugovima, toliko je i “život na vagi” problem modernog čovjeka. Hrvatska je u vrhu Europske unije po pretilosti kod djece. I dok je još uvijek trend odseljavanja mlađe radne snage na zapad radi udobnijeg života, razbacivanje i bahato postupanje s materijalnim dobrima itekako je prisutno i ovdje. Pogledamo li bilo koji materijalni predmet u svojoj okolini, znamo da će prije ili poslije završiti kao otpad. Ako na naš apetit za novim stvarima išta može djelovati, onda je to pogled na odlagališta otpada. I dok se mnoge zemlje Europe trude da svoj otpad ne samo adekvatno zbrinu, već i educiraju građane kako da ga smanje u nastanku, naša zemlja je i po tome na začelju. Kako je i za pretpostaviti, županije s razvijenim turizmom vode u količini otpada po glavi stanovnika. 

Obilje jeftine robe koja je preplavila tzv. Globalni sjever, proizvodi se uglavnom na Globalnom jugu, gdje je prisutno nezamislivo siromaštvo. Čak i na jeftinim proizvodima zarađuju multinacionalne kompanije i lokalni poslodavci, a ne radnici, uglavnom žene u sweatshopovima koje rade u ropskim uvjetima. U eri COVID-a mnoge ogromne narudžbe odjeće poništene su ili nisu plaćene. Možda bi se trebali sjetiti te nepravde kad nam se svidi neka nova haljina u HM-u. Taj globalni jug trpi i drukčije ponižavanje, jer mnoge zemlje Globalnog sjevera šalju im svoj otpad. (I dio našeg otpada završi u Kini.) Vidjeli smo očeve i djecu po Indoneziji kako “pecaju”limenke I plastične boce po kanalima, kao jedini izvor prihoda! A ni mi nismo pošteđeni; vidjeli smo nebrojene scene plastičnog otpada i na najudaljenijim mjestima u prirodi i u dubinama mora. Ali za sad to je naše smeće. Ili možda baš i nije?

(Tijekom planetarnog čišćenja okoliša najbrojniji pronađeni otpad bila je uz čikove ambalaža Coca Cole.)

Već mjesecima nisam našla motivaciju za pisanje bloga, dok mi gornja igra riječima nije podražila um, i pitam se što bih vam na kraju poručila. Svi smo tako povezani i sve što čini pojedinac ima efekta na cijelu zajednicu i obrnuto. Sve dok i posljednji čovjek nije slobodan, ne mogu biti ni ja sama.

Priča jednog psa

Najslađe od svega jedno vrijeme mi je bilo žvakati tenisice. U više navrata to ih je razljutilo pa sam morala biti u kazni. Jadno je to kad moraš ispaštati zbog nečeg što ti pričinjava toliko zadovoljstva, pa do sljedećeg izazova zaboraviš na taj jad. Ipak, desilo se nešto što me je od tog odviklo. Bilo je to u vrijeme kad je moj gospodar zavolio sa mnom ići u šetnju. Moram reći da je u tom vidio osobnu korist, naime počeo je skidati kile. Zbog toga je odlučio da me usvoji za stalno. Ja sam se sve energičnije zalagala da malo dulje potegnemo svaki dan i pošto je upravo moja veličina u skladu s njegovom, postali smo pravi par za jutarnju rekreaciju. Jednom smo zašli na Kostabelu, među grmlje gdje je bilo razbacanih kutija u kojima se prodaju krafne. Malo sam ponjušila i dopalo mi se. Mislim da se u taj čas mome gospodaru upalila lampica. Povikao je „Donesi!” i dao mi kreker iz džepa za nagradu. Nisam shvatila zašto mu treba ta kutija i nastavili smo hodati. Malo dalje na stazi je bila čaša od kave. Miris mi se uopće nije svidio, ali i nju je tražio moj gospodar. Imao je u džepu par vrećica, naravno jedna mu je trebala da pokupi za mnom. Budući da je nastavio sam sakupljati nađene čaše i prozirne kutije u vrećicu, shvatila sam da je želio da mu u tome pomažem. Ipak sam svaki put čekala da mi kaže „Donesi”, jer onda bih dobila nagradu. Poslije sam čula da je kod kuće pričao kako smo skupa sakupljali plastiku. Kad sam malo više obratila pažnju na ljudske razgovore, čula sam da se često ta riječ spominje. Shvatila sam da je to neka opasnost. Ne znam zašto onda iz nje piju vodu i jedu krafne. Neki ljudi povremeno skupljaju uz cestu takve stvari, to po njihovim nazorima o kulturi ne izgleda lijepo. Oni se zovu ploggeri, pa onda ja sebe zovem dogger, ha, ha! Meni nije dosadno kad sakupljam te posudice, u nekima čak ostane i poneki zalogaj za mene. Prolaznike uvijek zabavlja kad me vide i neki me pomiluju u znak odobravanja. Kad su me u Lici pred 3 godine pastiri izgubili, lutala sam po snijegu dok nisam došla do prvih kuća i tad sam shvatila kako je važno nekom pripadati. Tko god bi me odveo u šetnju dok sam bila u azilu, trudila sam se da im ugodim kako bi me usvojili. Zato su o meni govorili, „Neli je veliki pas koji misli da je mali”. Nije važno jesi li velik ili mali rastom, važno je da su ti velika djela. A kad sam na televiziji vidjela da i najvećeg među nama, kita, može usmrtiti plastika, počela sam je marljivije sakupljati i bez nagrade.

Ove godine ljudi su se počeli čudno ponašati. Ulice su odjednom postale gotovo prazne, a oni koji su prolazili nosili su nekakve brnjice. Svaki put sam se okrenula za njima da vidim je l' im možda porastao i rep. Mene su počeli izvoditi na sve kraće šetnje, a po povratku mi uvijek peru šape. I oni sami su počeli izuvati cipele. Zabranili su mi da idem s njima u krevet, ali to baš uvijek ne funkcionira. U Dariusovu sobicu nikad nisam ni išla, samo ga promatram s vrata. Nekako se sve utišalo, kao da prijeti neka opasnost, pa sam se ja aktivirala u lajanju. Sad kad god čujem da se netko približava našim vratima, zalajem. To obično sve njih nasmije jer do sad nisam lavež smatrala potrebnim pa su možda mislili da sam nijema. Puno više vremena su svi na okupu i moj gospodar više nikud ne odlazi na duže vrijeme. Lijepo mi ih je vidjeti kad se pokriju dekicom i gledaju filmove. Na dječakovom licu tad vidim neko posebno blaženstvo. Tad sam i ja sretna i pomislim kako je život konačno dobar.

2030.

Na poziv mladih lokalnih književnica da šaljemo "priče iz karantene" na platformu Decameron 2020., poslala sam ovu priču u koju sam stavila ono što bih željela da imamo danas u svijetu. Ali, nadam se da ni za 10 godina neće biti kasno.
Priča ima oko 1170 riječi i nalazi se ovdje:
https://decameron2020price.wordpress.com/2020/04/19/2030-radmila-rakas/?fbclid=IwAR1KtdTkQXLSFvP5FJw2awUL4iYSoAvl3NA1DDi5gQD2FIOaD_0jATzW4Gs

Pjesma za klimu

Ovo je moja adaptacija pjesme Sing 4 the Climate, i posvećujem je svoj djeci svijeta. Pjeva se na melodiju Bella ciao!




Budimo hrabri
budimo mudri
i istini u oči gledaj
SAD, SAD, SAD!
Jer naša djeca naša su sreća
i za njih sad činimo to.

REFREN:
Naša planeta puna je smeća
sad je vrijeme da je očistimo,
SAD, SAD, SAD!
Jer naša djeca naša su sreća
i za njih sad činimo to.
Drvo posadi, kažu nam mladi.
Zrak, i zemlja, more, sve to mora čisto bit'!
Jer naša djeca naša su sreća
i za njih sad činimo to!

Sada je važno odbacit' lažno
i istini u oči gledat'
SAD, SAD, SAD!
Jer naša djeca naša su sreća
i za njih sad činimo to!

REFREN

Svijet poslije ugljika

U zadnjih 35 godina  podigli smo razinu CO2 u atmosferi sa 350 na 414 ppm, a u 150 godina prosječna temperatura podignuta je za 1.5 C. Izgleda ambiciozno, ali jedino održivo, ispunjenje sljedećih imperativa kako se ne bi premašila granica od +2 C, koju nam je zadao Međunarodni panel OUN-a za klimatske promjene. Za 20 - 30 godina svijet bi morao izgledati ovako (moramo imati na umu da su ovakvi ciljevi za neka društva još uvijek daleko iznad postojeće razine standarda):

1. Oskudne količine mesa i mliječnih proizvoda na jelovniku. Hrana će se proizvoditi regenerativnim metodama.

2. Prigradska naselja ovisna o vožnji automobilom bit će preuređena.

3. Sve zgrade imat će ekološke standarde.

4. Javni prijevoz služit će za sva kraća putovanja.

5. Avionom će se letjeti iznimno rijetko.

6. Kupovat će se daleko manje potrošačke robe.

7. Naftne i plinske industrije gotovo da neće postojati.

Ovi izazovi bili bi pozamašni čak da nas za njih i pripremaju - ali ako se nastavimo pretvarati da to nije NAŠA budućnost, onda možemo očekivati ubrzani kolaps od prirodnih nepogoda, nedostatka hrane i neosigurane imovine.

Preneseno iz biltena na mrežnoj stranici Climate Pledge Collective.

Slika: Climate Action Tracker iz studenog 2017: projekcija porasta temperature do 2100.g.
a. ukoliko zemlje ne budu djelovale, + 4.5 C
b. uz postojeće djelovanje, + 3.5
c. na temelju postojećih obećanja: + 2.9 C. Tu moramo dodati da se u zadnjih godinu dana pojavio snažan svjetski otpor prema zagađenju plastikom i pojačana aktivnost zemalja - velikih zagađivača (Kina, Indija) u zamjeni fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije.
Budući da nam je ICCP ove godine donio limit od 2C, preostaje da se prisili političare da poduzmu snažnije radikalne mjere za rješenje ove globalne krize. Nastave li uobičajenom politikom pohlepe i nadmetanja u naoružanju, vode nas sve zajedno u propast. 

Promjene za bolju budućnost

Putovanje od tisuću milja počinje prvim korakom. Jesmo li odlučni napraviti taj prvi korak i što će biti presudno da se na njega odlučimo? Dok nas  sve više ekoloških i lifestyle grupa na društvenim mrežama podsjeća o štetnim posljedicama našeg razmetljivog načina života, izostaje koordinirana akcija i vodstvo s vrha. Jesmo li mi kao građani spremni da se odreknemo malih užitaka koji, akumulirani, predstavljaju prijetnju samom našem opstanku? Budući da sve naše aktivnosti proizvode ekološki otisak, tj. određene količine ugljičnog dioksida i destrukciju okoliša, važno je odabrati barem neke koje se u našem pojedinačnom životu najlakše eliminiraju. Moramo se okrenuti oko sebe i analizirati gdje smo zakazali, ima li načina da to popravimo i s malim uspjesima krenuti prema većim. Odvajamo li otpad? Možemo li smanjiti vožnju? Kupujemo li više nego nam je neophodno? Možemo li smanjiti količinu mesa u prehrani ako ćemo time pomoći smanjiti rizike od klimatskih promjena u skoroj budućnosti? Jesmo li dovoljno informirani? Oni koji nas podučavaju što i kao bi trebalo da svi, ujedinjeni imamo uspjeha, kažu: 1. Najbolje što možemo učiniti protiv klimatskih promjena je da o njima pričamo. 2. Najbrže ćemo krenuti na kurs nula otpada ako odemo razgledati odlagalište otpada. Ti prvi koraci pokrenut će nas sa mrtve točke i shvatit ćemo koliko je važan svaki od nas. Prijeko potrebna građanska inicijativa može se ostvariti na bezbroj načina, od odgoja djeteta i dobrosusjedskih odnosa, do smanjenja plinova staklenika sadnjom više drveća.
I dok (možda uzalud) čekamo od naših donositelja odluka da donesu radikalne mjere kako bi zaustavili ovo kolektivno putovanje bez povratka, trebamo jedni drugima pomagati u osnaživanju vjere da nitko nije premalen da nešto napravi.

Nitko nije premalen da nešto učini

Pitam se kako je biti u koži Grete Thunberg dok slušam ovaj MP3.  Prozvana glasom planeta, govori i u ime svoje generacije, sa toliko ozbiljnosti, odrešitosti, iskrenosti i autentičnosti,  osjećajući na svojim ramenima breme neizvjesnosti za vlastiti život, ali i nerazumijevanje svijeta za ono što ona smatra jedino važnim, dok istovremeno podnosi prezir i uvrede od bezočnih i nesvjesnih. Ona je krenula na put s kojeg nema uzmicanja, sigurna u svoj poziv. Sa 16 godina  zamijenila je mladenačku razbibrigu ogromnim  naporom - drži govore, predvodi proteste, suočava se s važnim ljudima, gostuje na televizijma,  daleko od svoje porodice i domovine, neprestano u žiži, ali i motivirajući druge mlade za isti cilj. Oko 11 milijuna ljudi diljem svijeta pridružilo se pokretu koji je započeo običnim malim protestom ove djevojčice, koja nije stala. U njenoj dobi i njene psihičke i tjelesne konstitucije to je zasigurno velik teret. Ali osoba poput nje nije stvorena za "nepodnošljivu lakoću bivstvovanja" i ona živi za svoj cilj - razbuditi što više ljudi na položajima moći, koji trebaju hitno promijeniti pravila opstanka ljudske vrste. Nedugo je iz principijelnih razloga odbila nagradu Nordijskog savjeta za ekološki rad od 100,000 kruna, ali je dobila potporu od 100,000 dolara od Ellen Showa. Njen naročit um usredotočen je samo na jedno, i meni osobno to se čini posve opravdano - kuća nam gori, a mi se zabavljamo...

Zato su dobro došle riječi Slavoja Žižeka: "Nama su potrebne autistične žene poput nje, jer njena je poruka prelijepa i, uprkos svemu, ispravna.”

U ovom grafikonu vidimo 3 nivoa individualnog učinka na smanjenje klimatskih promjena: niski je npr. promjena žarulja na LED, srednji je recikliranje,  pranje rublja u hladnoj vodi, i hibridno vozilo, a najjači efekt je biljnom prehranom,  izostavljanjem vožnje auta, izbjegavanjem leta avionom, korištenjem zelene energije i smanjenjem broja djece.